Idealna težina
Što zapravo mjerimo važući se? Najčešće je to sve što čini našu ukupnu tjelesnu težinu: kosti, mišići, masno tkivo, unutamji organi, krvožilni sustav, živčevlje i voda. U muškaraca masno tkivo čini 15% ukupne tjelesne težine, u žena 22%.
Pretilost se definira kao prekomjema količina masnog tkiva, tj. količina koja je barem 20% teža od prosječne težine. Iako vaga ne odaje točni omjer količine masnog tkiva u odnosu prema aktivnom tkivu (mišići, organi), pretilost se uvijek povezuje s viškom kilograma.
Kako se, dakle, može izmjeriti točna količina masnoga tkiva?
Jedan je način mjerenje kožnog nabora kaliperom, no ta metoda nije pouzdana. Umjesto da se koristimo tablicama tjelesne težine, koje strogo utvrđuju osiguravajuća društva, ili metodom mjerenja kožnog nabora, bolje je primijeniti Lorenzovu formulu (visina u centimetrima i težina u kilogramima), što će nam pomoći da potpuno shvatimo što je uistinu idealna težina:
težina (muškarci) = (visina -100) * (visina -150)
težina (žene) = (visina – 100) – l/ž (visina – 150).
Ta formula, međutim, ne uzima u obzir dob i strukturu kostiju. Pri utvrđivanju odnosa između težine i visine na kvadrat danas se obično primjenjuje Queteletov indeks ili BMI (Body Mass Index – indeks tjelesne težine).
Prosječni je BMI za muškarce 20-25, a za žene 19-24. Sve vrijednosti veće od navedenih, zaključno s indeksom 30, smatraju se prekomjernom težinom. Indeks veći od 30 već upućuje na pretilost. BMI veći od 40 zvoni na uzbunu.
Ta je definicija, doduše, medicinska, a ne estetska, pa ipak koncept BMI-ja, zbog svoje povezanosti s pojmom masnoga tkiva, može biti koristan.
Na temelju načina na koji je masno tkivo raspoređeno po tijelu može se prognozirati pretilost. Raspodjela masnoga tkiva utvrđuje se s pomoću ovog omjera opseg struka (u ravnini pupka )opseg bokova (na najširem dijelu)
Najčešće taj omjer iznosi 0,85 za muškarce i 0,65 do 0,85 za žene.
Kod androidne (»muške«) pretilosti najveći dio masnoga tkiva nalazi se u gornjem dijelu tijela (licu, vratu, trbuhu iznad pupka).
Spomenuti je omjer u takvih osoba uvijek veći od 1. Komplikacije se pojavljuju rano, najčešće u obliku dijabetesa, hiperkolesterolemije, visokoga krvnog tlaka i kardiovaskularnih rizika.
Kod ginoidne (»ženske«) pretilosti masno je tkivo uglavnom raspoređeno u donjem dijelu tijela (na bokovima, stražnjici, bedrima, donjem dijelu trbuha). Takav je raspored u žena normalan i opasnost od komplikacija je manja. Problem je najčešće estetske naravi. Najgore što se može dogoditi pri tom obliku pretilosti jest pojava celulita.
Bez obzira na medicinsku statistiku, koja nastoji znanstveno utvrditi je li važnije dobro izgledati ili se dobro osjećati, idealna je ona težina s kojom se čovjek najbolje osjeća. Cilj je, dakle, postići težinu koja će omogućiti taj osjećaj.
Ta težina katkad može biti veća od one izračunate prema teoretskim mjerilima, no to nas ne bi trebalo previše brinuti. Ako nekoj pretiloj osobi pođe za rukom postići tu težinu, tada je ona postigla svoj pravi cilj, bez obzira na teoretske ideale koje su ustanovili liječnici. Štoviše, ako su prezahtjevni, takvi ideali često mogu djelovati obeshrabrujuće.
S druge pak strane, žene su kadšto previše pod utjecajem predodžbi koje im nude mediji. Trebale bi, međutim, shvatiti kako je posve nerazumno težiti postizanju tjelesne težine koja je za njih nestvarna i posve nerealna. Njihova tijela, opremljena zdravim sustavom za regulaciju, ionako će ih spriječiti u njihovu naumu. Svoju idealnu težinu – ako takvo što uopće postoji – pretila osoba mora vrlo pažljivo odrediti, ako zatreba, i uz pomoć liječnika.
